Source text in Spanish | Translation by Tea Grginovic (#24436) |
En el libro La sociedad de la transparencia (2012), el filósofo surcoreano Byung Chul Han parte otra vez de la metáfora panóptica de Michel Foucault para desarrollar el concepto del panóptico digital. Se refiere a una nueva visibilidad total que permite ver todo a través de los medios electrónicos, empezando por la intimidad de cada persona. Esto abarca las redes sociales y herramientas de Google –Earth, Maps, Glass y Street View– y YouTube. La hiperconectada Corea del Sur tiene la velocidad de navegación por internet más rápida del mundo y es el laboratorio más osado de la sociedad de la transparencia, devenida en una especie de “tierra santa” del homo-digital, cuyo celular es una extensión de la mano desde la cual “explora” el mundo. El control panóptico de la sociedad disciplinaria funcionaba a través de la perspectiva lineal de la mirada desde una torre central. Los reclusos no se veían entre sí –ni divisaban al vigilante– y hubieran preferido no ser observados para tener algo de libertad. En cambio el panóptico digital pierde su carácter perspectivista: en la matrix cibernética todos ven a los demás y se exponen para ser vistos. El punto único de control que tenía la mirada analógica desaparece: ahora se observa desde todos los ángulos. Pero el control continúa –de otra manera– y sería aún más efectivo. Porque cada persona entrega a las demás la posibilidad de que su intimidad sea vista, generando una vigilancia mutua. Esta visión total “degrada a la sociedad transparente hasta convertirla en una sociedad de control. Cada uno controla a cada uno”, escribió el filósofo. (...) El ensayo La sociedad de la transparencia termina planteando que el mundo se desarrolla como un gran panóptico donde ningún muro separa el adentro del afuera. | U knjizi „Društvo transparentnosti” (2012.) južnokorejski filozof Byung Chul Han još jednom polazi od panoptičke metafore Michela Foucaulta kako bi objasnio pojam digitalne panoptike. Taj se pojam odnosi na novu neograničenu vidljivost koja omogućuje da se putem elektroničkih medija sve vidi, počevši od intime svake osobe. To uključuje društvene mreže i Googleove alate Earth, Maps, Glass i Street View te YouTube. Hiperpovezana Južna Koreja ima najbržu brzinu pretraživanja interneta na svijetu te je najodvažniji laboratorij društva transparentnosti, zbog čega je postala svojevrsna „sveta zemlja” čovjeka digitalnog doba kojem je mobilni uređaj nastavak ruke putem kojeg „istražuje” svijet. Panoptički nadzor disciplinarnog društva djelovao je s linearne perspektive pogleda usmjerenog sa središnjeg tornja. Zatvorenici se nisu međusobno vidjeli, a nisu ni razabirali stražara, te bi im bilo draže da ih se ne promatra da bi imali barem malo slobode. Kod digitalne panoptike, s druge strane, gubi se njezina perspektivna priroda: u kibernetičkom prostoru svi se međusobno vide te se izlažu promatranju. Jedinstvena nadzorna točka koja postoji kod analoškog promatranja nestaje: sad se promatra iz svih kutova. Međutim, nadzor i dalje postoji, na drugačiji način, te je još učinkovitiji. Budući da svaka osoba pruža ostalima mogućnost da vide njezinu intimu, stvara se uzajamni nadzor. Ta neograničena vidljivost „unazađuje društvo transparentnosti sve dok se ono ne pretvori u društvo nadzora. Svatko nadzire svakog”, napisao je filozof. (...) U eseju „Društvo transparentnosti” tvrdi se da se svijet razvija kao veliki panoptikum u kojem ne postoji zid koji razdvaja unutarnje od vanjskog. |